O 'Nutricjonistima'
Ljudi su oduvijek vjerovali u najrazličitije gluposti: od bapskih priča o meningitisu što se zaradi izlaskom s mokrom kosom, zlog GMO-a i pesticida i E330; o vanzemaljcima koji nemaju pametnijeg posla nego zidaju piramide ili provode endoskopske preglede na nivou medicine iz osamnaestog stoljeća; o lažiranim smrtima raznih pjevača i glumica…
S vremenom su nastale teorije koja objedinjuju više naoko nespojivih gluposti. Tako se pojaviše teorije o nekim neimenovanim visokopozicioniranim zločincima, vanzemaljcima - ljudima - gušterima koji žele kontrolirati naše misli, trovati našu hranu s E-brojevima, oslabljivati nam kritičko mišljenje mikrovalovima, otimati nam djecu i naše precious bodily fluids. No, ako jedemo organski eko češnjak, ispiremo toksične zaostatke fecesa u naborima crijeva sa zelenom kavom i odstajalim urinom, pomažemo jetri u detoxu i hranimo se alkalno, zlikovci neće uspjeti u svom naumu! Ne, ne! Ostat ćemo živi, zdravi, vitalni, oštrog uma i vibrirat ćemo pozitivnim, srećo-privlačećim frekvencijama svemira i ravne Zemlje spokojno postavljene ispod zaštitne kupole i u centru svemira.
Bezopasno je to, mislio sam. Neka ljudi vjeruju što žele, boli mene. No, u zadnjih par godina (godine koje koreliraju s predsjedavanjem Donalda Trumpa Sjedinjenim Američkim Državama) činjenice postaju sve manje bitne, a svaka teorija i svako mišljenje postaje (jednako) bitno, bez obzira koliko neutemeljeno. Zađosmo u post-fact vremena gdje se sve može proglasiti istinom ako je dovoljno emocionalno nabijeno.
S pandemijom COVID-19 virusa krajem 2019. godine post-fact svijet postaje sve očitiji; teorije i tvrdnje se sve više plasiraju kao činjenice. Odjednom, isti oni koji vjeruju u to da je engleska kraljica Elizabeta besmrtni demon pijan od dječje krvi postaju sveprisutni- Odjednom, oni za koje smo s podsmjehom odmahivali uz “ma pusti budalu” postaju sveznajući i glasni vođe, skupljaju sljedbenike i postaju sila.
Odjednom, svijet je prepun nutricjonista, fizićara i ostalih stručljaka.
Stručljaci su samouvjereni idioti, tvrdoglavo uvjereni u neku priču koja nema nikakvog uporišta u stvarnosti. Vrlo često šuplji u baznim stvarima kao što je pravopis i gramatika (stoga i ovaj “nepismeni” naziv), do ludila će uvjeravati neupućene i neprobuđene u svoje teorije. Tako će inzistirati i popovati o nekoj nutricionističkoj “istini” kao što je teorija zakiseljavanja tijela te kako treba jesti alkalne namirnice. Druga vrsta će objašnjavati kako 5G valovi (na stranu što ne znaju praktični ništa osnovno o matematici, biologiji ili fizici, kamoli o valovima) smanjuju apsorpciju kisika i izazivaju mutacije. Treća će pojašnjavati kako u 50 ml cjepiva ima 100 ml formaldehida i 200 ml sitno pasiranih majmunskih testisa, da isto uzrokuje leukemiju te kako se takva ozljeda od cjepiva može liječiti samo industrijskim izbjeljivačem. Slobodno nastavite niz.
S rastućim brojem stručljaka (strućljak je također ispravni oblik), komentari na svim Internet portalima ili na društvenim mrežama počeše vrvjeti od strućnih litanija, zagađivajući cyberspace. Agresivna glupost, egoizam i/ili mesijanski kompleks izbijaju iz takvih komentara. U tren oka, svi koji ne kuže da koštica od breskve liječi rak (sve rakove!) su “ovce”, trebaju se “probuditi”, “malo istražiti”, “ugasiti tv i upaliti mozak”, “misliti svojom glavom” i pogledati tamo neki video s tri tisuće pregleda koji sve to jasno objašnjava (dok ga ljudi gušteri ne maknu, jasno). I to je “pametnom dosta”. Ako stručljake upitate za izvore “činjenica” koje plasiraju dobit ćete uobičajene odgovore poput “tko želi shvatiti, shvatit će”, “proguglaj si malo”, “što ti ja imam dokazivati” ili, u najboljem slučaju link na kakav šupak od sajta ili YT video.
Znao sam kao u onom xkcd-u, kad bih naišao na stručljaka, pokušati ga urazumiti, objasniti da je u krivu, da to što tvrdi nema smisla i da je potpuno neizvedivo. Znao sam davati linkove s debunkom tvrdnji, ukazivati na općepoznata znanja iz matematike ili fizike koja su u suštoj suprotnosti s teorijom. Znao sam se uspjeniti u komentarima, naljutiti na tvrdoglavost i aktivno odbijanje argumenata. Naravno, uspjeh je u potpunosti izostao.
Takozvani Brandolinijev zakon (poznat i o kao načelo asimetrije sranja) govori da je “energija potrebna za pobijanje neke besmislice za red veličine veća od količine potrebne za njeno stvaranje”. Komentirajući i svađajući se sa stručljacima, osjetio sam istinitost tog zakona na svojoj koži. Gubitak vremena i živaca bez ikakvog rezultata.
Stoga, u svibnju ljeta gospodnjeg 2020. odlučih napraviti stranicu koja će ukazivati na otužnu činjenicu da su stručljaci posvuda oko nas. Rečeno, učinjeno. Tako se, u trenutku pisanja ovog teksta, u skoro sedam mjeseci skupilo preko 2300 ljudi koji prate stranicu i razumiju problematiku. Ljudi, koji se kao i ja, bore između smijeha i suza nad tragikomičnim dokazima ljudske gluposti.
U trenutku inspiracije, napravih i ovaj sajt da pojasnim situaciju i odgovorim na često postavljana pitanja.