Saganova 'Umjetnost otkrivanja gluposti'


Carl Sagan

Carl Sagan

(izvor: HR Wikipedia)

Dr. Carl Edward Sagan  (9. studenog 1934. - 20. prosinca 1996.) je bio američki astronomastrobiolog i iznimno uspješan popularizator znanosti. Pionir je egzobiologije (znanosti o izvanzemaljskom životu) - mnogi najplodniji znanstvenici današnjice u tom području njegovi su bivši studenti i suradnici. Mnogo je doprinio popularizaciji projekta SETI. Svjetski je poznat po svojim popularno-znanstvenim knjigama i kao su-autor i nagrađivane televizijske serije Kozmos i istoimene popratne knjige. Također je napisao roman Kontakt, ekraniziran u istoimenom filmu iz 1997. godine s Jodie Foster. U svojim radovima često je zagovarao znanstvenu metodu proučavanja. Bio je predstojnik Katedre Davida Duncana za Astronomiju i svemirske znanosti te direktor Laboratorija za planetne studije na Sveučilištu Cornell. Od samih početaka američkog svemirskog programa dr. Sagan je u njemu imao vodeću ulogu. Još od 1950-ih bio je konzultant i savjetnik NASA-e, upućivao je astronaute letjelica Apollo prije njihovih letova na Mjesec, a vodio je i pokuse na planetnim i svemirskim sondama MarinerVikingVoyager i Galileo. Pomogao je u rješavanju tajne visoke površinske temperature na Veneri, sezonskih promjena na Marsu  i crvene magle na Titanu.

Za svoju knjigu Zmajevi raja: razmišljanja o evoluciji ljudske inteligencije dr. Sagan je dobio Pulitzerovu nagradu, a autor je i mnogih drugih uspješnica, uključujući Kozmos, najbolje prodavanu popularnoznanstvenu knjigu na engleskom govornom području. Dokumentarni serijal Kozmos, prvi put emitiran 1980. godine, postigao je veliki uspjeh kod publike i stekao kultni status. Godine 2014. National Geographic Channel snima svojevrsni remake izvorne serije s Neil deGrasse Tysonom kao voditeljem.

Obitelj preminulog dr. Sagana čine njegova supruga i 20-godišnja suradnica Ann Druyan, djeca Dorion, Jeremy, Nicholas, Sasha i Sam te unuk Tonio.

Po njemu je nazvan asteroid 2709 Sagan.

Demon haunted world

Sagan je 1995., sa suprugom Ann Druyan, napisao knjigu The Demon-Haunted World: Science as a Candle in the Dark (kod nas prevedenu kao Svijet progonjen demonima: znanost kao svijeća u tami, izdano od Jesenski i Turk). U ovom djelu, Sagan piše u obranu znanosti i razuma u svijetu zamračenom neznanjem, praznovjernjem i pseudoznanošću. Samo racionalnim, znanstvenim pristupom i skeptičnim razmišljanjem možemo spoznati svijet oko nas, tvrdi Sagan.

U poglavlju Baloney detection kit (O umjetnosti otkrivanje gluposti) Sagan predstavlja set “alata” za skeptično razmišljanje, odnosno načine za konstruiranje ispravnih te odbacivanje lažnih i pogrešnih argumenata. Uz spomenute “alate”, Sagan donosi i kratki pregled najčešćih logičkih pogrešaka koje treba prepoznati i izbjeći pri argumentiranju.

Skoro trideset godina kasnije, u svijetu prepunom strućljaka, ovakav tekst nikad nije bio potrebniji. Bolje je upaliti svijeću nego proklinjati mrak, kako kaže poslovica. U nastavku je cijelo spomenuto poglavlje.

BTW, kupite ili barem pročitajte cijelu knjigu. Nađe se u antikvarijatima, u zagrebačkim knjižnicama, na Amazonu ili Book depositoryju.

—— 8< —– 8< ——

O umjetnosti otkrivanja gluposti

Ljudski razum nije suha tvar, nego je natopljen voljom i strastima; … Ono što bi netko želio da je istinito, u to spremnije vjeruje. Stoga odbacuje teške stvari, jer nema strpljenja za istraživanje; trijezne stvari, jer mu umanjuju nade; dublje stvari prirode, zbog praznovjerja; svjetlost iskustva, zbog umišljenosti i ponosa; stvari u koje se općenito ne vjeruje, zbog podložnosti mišljenjima mase. Ukratko, bezbrojni su putevi, i ponekad neprimjetni, na koje strasti mogu obojiti i utjecati na razum.

Francis Bacon, Novum Organon (1620)

Moji roditelji su umrli odavno. Bio sam vrlo blizak s njima. Još uvijek mi strašno nedostaju.

Znam da će uvijek biti tako. Žudim za time da vjerujem da njihova bit, njihove ličnosti, ono što sam toliko volio u njima, još uvijek negdje postoje - stvarno i istinito. Ne bih tražio puno, samo pet ili deset minuta na godinu, recimo, da ih vidim i da im mogu ispričati o njihovim unucima, da ih obavijestim o zadnjim novostima, da ih podsjetim koliko ih volim. Postoji dio mene - ma koliko to djetinjasto zvučalo - koji se pita kako su. “Je li sve u redu?”, želio bih pitati. Posljednje riječi koje sam rekao svome ocu, u trenutku njegove smrti, bile su: “Pazi se!”. Ponekad sanjam da govorim sa svojim roditeljima, i iznenada - još uvijek uronjen u san - obuhvati me jak osjećaj da oni nisu stvarno umrli, da je to sve neka vrsta stravične pogreške.

Pa oni su ovdje, živi i zdravi, moj otac se stidljivo šali, a majka me ozbiljno savjetuje da nosim kapu jer je napolju hladno. Kada se probudim, uvijek iznova prolazim kroz skraćeni proces žalovanja za njima. Ukratko, postoji nešto u meni što je pripravno vjerovati u život poslije smrti. I uopće ga ne zanima postoji li ikakvi ozbiljan dokaz za ili protiv toga.

Zato niti ne ismijavam ženu koja svako malo posjećuje grob svog supruga i razgovara s njim, možda na godišnjicu njegove smrti. To nije teško razumjeti. A ako imam poteškoće s ontološkim statusom onoga s kim ona razgovara, to je u redu. Ali, nije riječ o tome. Riječ je o tome da su ljudi ljudski. Više od trećine odraslih Amerikanaca vjeruje da smo mi na nekoj razini sposobni kontaktirati s mrtvima. Čini se da je njihov broj porastao za petnaest posto između 1977. i 1988. Četvrtina Amerikanaca vjeruje u reinkarnaciju.

Ali, to ne znači da sam spreman prihvatiti tvrdnje “medija” koji tvrdi da je u stanju poslužiti kao “tunel” za naše najdraže preminule, kada sam svjestan da je njegov posao čista prijevara.

Znam koliko želim vjerovati da su moji roditelji samo napustili ljusku svojih tijela, poput kukaca ili zmija koje odbacuju kožu, i da su otišli na neko drugo mjesto. Shvaćam da me upravo ti osjećaji čine lakim plijenom čak i za nevještog varalicu, ili da takvi osjećaji mogu zavarati normalne ljude koji nisu upoznati sa svojim nesvjesnim dijelom uma, ili one koji pate od disocijativnih psihijatrijskih poremećaja. Oklijevajući, posežem za svojim rezervama skepticizma.

Kako to da nam “mediji” nikad ne daju provjerljive informacije, koje su inače nedostupne?

Zašto Aleksandar Veliki ne otkrije točno mjesto na kome se nalazi njegov grob, zašto nam Fermat ne kaže o svom posljednjem teoremu, James Wilkes Booth o zavjeri za Lincolnovo ubojstvo, a Hermann Goering o požaru u Reichstagu? Zašto nam Sofoklo, Demokrit i Aristarh ne izdiktiraju svoje izgubljene knjige? Zar ne žele da buduće generacije imaju uvid u njihova remek-djela?

Kada bi se dali neki dobri dokazi za život poslije smrti, jako bih ih rado ispitao; ali to bi morali biti pravi, znanstveni dokazi, ne puke anegdote. Kao i u slučaju lica na Marsu i izvanzemaljaca, bolja je neugodna istina nego utješna fantazija. A u konačnom računa uvijek ispada da su činjenice utješnije od fantazija.

Fundamentalna premisa medija, spiritualizma i drugih oblika nekromantije je da kada umremo, mi zapravo ne umremo. Ne zapravo. Neki dio nas koji razmišlja, osjeća i sjeća se, nastavlja živjeti. To, ma kako to zvali - duša ili duh, niti tvar niti energija, nego nešto drugo - može, tako nam kažu, ponovno ući u tijela ljudi i drugih bića u budućnosti, i na taj način smrti gubi mnogo od svoje strahote. Štoviše, mi imamo mogućnost, ako su tvrdnje spiritualista i medija istinite, stupiti u kontakt s osobama koje smo voljeli, a sada su mrtve.

J.Z.Knight iz države Washington tvrdi da je u doticaju s tridesetpet tisuća godina starim entitetom po imenu “Ramtha”. Taj entitet vrlo dobro govori engleski, služeći se jezikom, ustima i glasnicama gđe Knight, stvarajući nešto što meni sliči na naglasak iz Indijskog Raja.

Budući da mnogi ljudi znaju govoriti, i mnogi - od djece do profesionalnih glumaca - mogu po volji izabrati iz repertoara glasova, najjednostavnija hipoteza je da gđa Knight sama govori ono što pripisuje “Ramthi”, i da nema nikakvog kontakta s netjelesnim entitetima iz pleistocenskog ledenog doba. Ako postoje suprotni dokazi, rado bih ih čuo. Bilo bi puno impresivnije da Ramtha sam progovori, bez pomoći usta gđe Knight. Budući da on to ne može, kako da testiramo ovu tvrdnju? (Glumica Shirley MacLaine svjedoči da je Ramtha bio njen brat na Atlantidi, ali to je druga priča).

Recimo da je Ramtha na raspolaganju za ispitivanje. Kako da provjerimo da je on uistinu to što tvrdi da jest? Kako zna da je živio prije tridesetpet tisuća godina, čak i otprilike? Koji kalendar koristi? Tko je vodio evidenciju o svim tim milenijima? Tridesetpet tisuća više ili manje? Kakav je bio svijet prije tridesetpet tisuća godina? Ili je Ramtha stvarno star tridesetpet tisuća godina, u kom slučaju ćemo nešto otkriti o tom razdoblju, ili je on (ili prije, ona) izmišljotina i izvući će se iz ispitivanja.

Gdje je Ramtha živio? (Znam da govori engleski s indijskim naglaskom, ali gdje li se to činilo prije tridesetpet tisuća godina?) Kakva je tada bila klima? Čime se Ramtha hranio? (Arheolozi znaju nešto o ljudskoj prehrani u to doba). Kakvi su bili tadašnji jezici i društvena struktura? S kime je još Ramtha živio - sa ženom, ženama, djecom unucima? Kakav je bio životni ciklus, smrtnost djece, dužina života? Jesu li znali za kontrolu rađanja? Kakvu su odjeću nosili? Kako se odjeća proizvodila? Koji su bili najopasniji grabežljivci? Kakva su bila oruđa za lov i ribolov, i kakve strategije? Oružja? Da li je postojao seksizam? Ksenofobija ili etnocentrizam? I, ako je Ramta živio u “visokoj civilizaciji” Atlantide, gdje su lingvistički, tehnološki, povijesni i drugi detalji? Kakvo im je bilo pismo? Reci nam. Umjesto toga, nude nam se banalne homilije.

Ovdje su, da se poslužimo drugim primjerom, informacije dospjele do nas preko medija ne od neke preminule osobe, nego od nepoznatih ne-ljudskih entiteta koji se bave pravljenjem krugova u žitu, i koje je zabilježio novinar Jim Schnabel: Toliko smo zabrinuti zbog ovog grešnog naroda koji širi laži o nama. Ne dolazimo u mašinama, ne slijećemo na vašu Zemlju u mašinama… Dolazimo poput vjetra. Mi smo Životna Sila. Životna Sila iz tla …Dođite…Nismo od vas udaljeni više od daha…samo jednog daha…nismo udaljeni milijune kilometara…Životna Sila koja je veća od energija vašeg tijela. Susrećemo višu razinu života…Ne treba nam ime. Živimo usporedo s vašim svijetom, uz vaš svijet…Zidovi su slomljeni. Dvojica će se pojaviti iz prošlosti…veliki medvjed … svijet će naći mir.

Ljudi obraćaju pažnju na ovakva djetinjasta čuda većinom zato što im ona obećavaju nešto poput religije starog svijeta, a posebno život poslije smrti, čak vječni život.

Vrlo različit izgled na nešto poput vječnog života jednom je dao svestrani britanski znanstvenik J.B.S.Haldane, koji je - između drugih stvari - bio i jedan od utemeljitelja populacijske genetike. Haldane je zamislio daleko budućnost kada su zvijezde potamnile, a prostor je većinom ispunjen hladnim, rijetkim plinom. Ipak, čekamo li dovoljno dugo, pojavit će se statističke fluktuacije u gustoći ovog plina. Nakon neizmjerno dugih razdoblja fluktuacije će postati dostatne da se ponovno stvori Svemir nalik našemu. Ako je Svemir beskonačno star, biti će i beskonačni broj takvih ponovnih stvaranja, ukazao je Haldane.

Tako, u beskonačno starom svemiru s beskonačnim brojem pojavljivanja galaktika, zvijezda, planeta i života, mora se ponovno pojaviti jedna identična Zemlja, na kojoj ćete vi i svi vaši najdraži ponovno biti zajedno. Ja ću isto moći vidjeti svoje roditelje i upoznati ih s unucima koje nikad nisu upoznali. I sve to se neće dogoditi samo jednom, već beskonačni broj puta.

Ali, u ovoj refleksiji, potcijenio sam značenje beskonačnosti. U Haldaneovoj slici, postojat će svemiri, dapače beskonačni broj njih, u kojima će naši mozgovi imati puno sjećanje na mnoge prethodne svemire. Zadovoljenje nam je tako skoro pri ruci - pomućeno ipak mišlju na sve one druge svemire koji će također postojati (i to, ponovno, ne samo jednom nego beskonačno mnogo puta) s tragedijama i užasima koje daleko nadmašuju sve što smo iskusili ovaj puta.

Haldaneova utjeha zavisi o tome u kakvoj vrsti svemira živimo, i možda o onoj tajni o kojoj ovisi hoće li biti dovoljno materije da zaustavi ekspanziju svemira, i o karakteru vakumskih fluktuacija. Oni s dubokom žudnjom za životom poslije smrti mogli bi se, čini mi se, posvetiti kozmologiji, kvantnoj gravitaciji, fizici elementarnih čestica i posebno, transfinitnoj aritmetici.

Klement Aleksandrijski, otac rane Crkve, u svojim Opomenama Grcima (napisanim oko 190) rekao je o poganskim vjerovanjima ovo, riječima koje nam danas izgledaju pomalo ironične: Daleko smo mi od toga da bismo dopustili odraslim ljudima da slušaju takve bajke. Čak i našoj vlastitoj djeci, kada se deru iz sveg grla, kako se kaže, ne običavamo pričati bajke da bismo ih utješili.

Naše doba ima manje stroge standarde. Mi našoj djeci pripovijedamo o Djedu Božićnjaku, uskršnjem Zečiću i Vili koja odnosi prve zubiće, iz razloga koje smatramo emocionalno zdravima, ali potom ih razuvjeravamo o istinitosti ovih priča prije no što odrastu. Zašto? Zato što njihova dobrobit kao odraslih ljudi ovisi o tome da znaju kakav je svijet uistinu. Brinemo se, i to s razlogom, zbog odraslih koji još uvijek vjeruju u Djeda Božićnjaka.

Za doktrinarne religije “Ljudi se ne usuđuju priznati, čak ni samima sebi” pisao je filozof David Hume “sumnje koje ih muče u svezi s nekim pitanjima. Oni se služe implicitnom vjerom, a sami od sebe skrivaju svoje stvarno nevjerovanje, upravo najjačim prisegama i najvećom bigotnošću.”

Nevjera ima duboke moralne konzekvence, kao što je to pisao američki revolucionar Tom Paine, u knjizi Doba razuma:

Nevjera se ne sastoji u vjerovanju ili nevjerovanju; ona se sastoji u tome da se tvrdi da vjerujemo u nešto što ne vjerujemo. Nemoguće je izračunati moralnu štetu, ako tako mogu reći, koje je ovo mentalno laganje proizvelo u društvu. Kada je čovjek toliko korumpirao i prostiturao čistoću svoga uma, i pripisao profesionalnom vjerovanju stvari u koje ne vjeruje, pripremio se na to da bude u stanju počiniti bilo koji drugi zločin.

T.H. Huxley je to ovako formulirao:

Temelj morala je…napustiti privid da se vjeruje u ono za što nema dokaza, i prestati ponavljati neinteligentne tvrdnje o stvarima koje su iznad mogućnosti znanja.

Klement, Hume, Paine i Huxley su svi govorili o religiji. Ali, ono što su pisali ima općenitiju primjenu - na primjer na pozadini sveprisutnih nagovaranja naše komercijalne civilizacije: postoji klasa reklama za aspirine u kojoj glumci koji se prave da su liječnici otkrivaju da konkurentni proizvod ima samo onoliko sastojaka koji djeluje protiv bolova koliko inače liječnici preporučuju - naravno, ne kažu vam koji je to misteriozni sastojak. Za razliku od toga, njihov proizvod ima dramatično veću količinu tog sastojka (1.2 do 2 puta više po tableti).

Zato kupite njihov proizvod. Ali, zašto ne uzeti dvije konkurentne tablete? Ili razmisliti o analgetiku koji djeluje bolje od “uobičajeno jakog” proizvoda konkurencije. Zašto ne uzeti “ekstra-jaki” konkurentni proizvod? I, naravno, ne govore nam o više od tisuću smrti u SAD do kojih dolazi zbog aspirina, niti o otprilike pet tisuća slučaja godišnje otkazivanja bubrega do kojih dolazi zbog acetaminophena, glavnog sastojka najpopularnije američkog analgetika, Tylenola. Ili, tko mari za to koje žitarice imaju više vitamina, kada uz njih možemo uzeti vitaminsku pilulu? Slično, zašto bi bilo važno da neki lijek protiv kiseline u želucu ima kalcija, kad je kalcij važan za prehranu, a nevažan za gastritis? Komercijalna kultura je prepuna sličnih lažnih savjeta i informacija, koji svi idu na račun potrošača. Vi ne trebate pitati.

Nemojte misliti. Kupujte.

Plaćeno zagovaranje određenih proizvoda, posebice od stvarnih ili navodnih stručnjaka, predstavlja stalni izvor zavaravanja. Radi se o namjernom preziranju inteligencije kupaca.

Radi se o podmuklom iskrivljavanju popularnih shvaćanja o znanstvenoj objektivnosti. Danas postoje čak i reklame u kojima stvarni znanstvenici, neki od njih su uistinu vrhunski, zagovaraju određene korporacije. Oni tako pokazuju da će i znanstvenici lagati za novac. Kao što je Tom Paine upozoravao, navikavanje na laž temelj je mnogih drugih zala.

Dok ovo pišem, pred sobom imam program jednog od godišnjih Holističkih sajmova. Radi se o sajmovima new age provenijencije koji se održavaju u San Franciscu. Na njih dolazi obično na desetke tisuća posjetitelja. Krajnje upitni stručnjaci tamo propagiraju krajnje upitne proizvode. Ovdje su neke od točki na njihovom programu: “Kako zaglavljeni krvni proteini proizvode bol i patnju”. “Kristali, amajlije ili kamenje?” (O tome imam svoje mišljenje).

Nastavlja se: “Kao što kristal fokusira zvučne i svjetlosne valove u radiju i televizoru” - ovo je primjer nerazumijevanja načina na koji runkcioniraju radio i televizor - “tako mogu pojačati spiritualne vibracije u ljudi”. Ili, još jedna: “Povratak Boginje, prezentacija rituala.” Sljedeća:

“Sinkronost, iskustvo prepoznavanja” Ovu točku programa izvodi “brat Charles”. Nakon toga:

“Vi, Saint - Germain, i liječenje ljubičastim ognjem”. Sve se to nastavlja i nastavlja, uz masu reklama o “pravim prilikama” - koje prekrivaju uski spektar od sumnjivog do svjesno krivotvorenog - i koje svakome stoje na raspolaganju na Holističkom sajmu.

Očajne žrtve tumora hodočaste na Filipine gdje se “psihički kirurzi”, nakon što su unaprijed pripremili komadiće pileće jetre ili kozjeg srca, pretvaraju da bez kirurškog zahvata golim rukama vade iz pacijentove utrobe bolesno tkivo, i potom ga trijumfalno pokazuju prisutnima.

Vođe zapadnih demokracija redovito konzultiraju astrologe i mistike prije no što donesu državničke odluke. Pod pritiskom javnosti koja zahtijeva rezultate istrage o nekom neriješenom umorstvu ili nestaloj osobi, policija konzultira vidovnjake (ESP stručnjake).

Vidovnjaci ne kažu ništa više no što kazuje i zdravi razum, ali policija i dalje traži njihov savjet. Proglašeno je zaostajanje u korištenju usluga vidovnjaka protiv neprijateljskih nacija, pa CIA (s odobrenjem Kongresa) troši novac poreznih obveznika da bi vidjela mogu li se podmornice u oceanskim dubinama locirati uz pomoć intenzivnog razmišljanja o njima.

“Mediji”, kružeći viskom nad mapama, i rašljama u avionima, namjeravaju pronaći nova nalazišta minerala; jedna australijska kompanija plaća im za to velike iznose novca, koji ne moraju vratiti u slučaju promašaja. Ako pak uspiju pronaći nalazište rude, bit će nagrađeni dionicama budućeg rudnika. Dosad ništa nije pronađeno. Na kipovima Isusa ili na freskama koje prikazuju Mariju iznenada su uočene kapljice vlage. Tisuće dobronamjernih ljudi uvjerava se potom da su bili svjedocima čuda.

Ovo su sve slučajevi dokazanih ili pretpostavljenih ispraznih obećanja. Zabluda koja se uz njihovu pomoć stvara ponekad nastaje bez namjere, a ponekad je rezulta ciničnog planiranja.

Najčešće se žrtva hvata uz pomoć snažne emocije - čuđenja, straha, požude, bola. Lakovjerno prihvaćanje ispraznih obećanja može vas stajati novca; upravo je na to mislio P.T.Barnum kada je rekao “Svake minute rađa se po jedan naivčina”. No, može biti i opasnije od toga, pa kada vlasti i društva izgube sposobnost kritičkog mišljenja, rezultati mogu biti katastrofalni, ma koliko mi suosjećali s onima koji su povjerovali u isprazno obećanje.

U znanosti možemo početi s eksperimentalnim rezultatima, podacima, opažanjima, mjerenjima, “činjenicama”. Izmišljamo, ako možemo, što je više moguće vjerojatnih objašnjenja i, sustavno, svako od njih suočavamo s činjenicama. U tijeku svog školovanja, znanstvenici se opskrbljuju s opremom za otkrivanje ispraznih obećanja. Ova oprema se rabi svaki puta kada se pojavljuju nove ideje kao moguće objašnjenje nekog problema. Ako nova ideja preživi ispitivanje uz pomoć oruđa iz naše opreme, prihvaćamo je toplo, premda s oklijevanjem. Ako ste pripremljeni na taj način, ako ne želite nasjesti na svako isprazno obećanje svaki put kad vam je to ugodno ili vas ohrabruje u nečemu, onda možete poduzeti mjere opreza; postoji iskušana, provjerena metoda.

Što je u opremi za otkrivanje ispraznih obećanja? Oruđa skeptičkog mišljenja.

Ono do čega skeptičko mišljenje dovodi je sredstvo za konstrukciju, i razumijevanje, racionalnog argumenta i, što je naročito važno, za prepoznavanje lažnog ili prijevarnog argumenta. Pitanje nije u tome da li nam se sviđa zaključak koji slijedi iz niza argumenata, nego da li taj zaključak slijedi iz premisa ili iz početne točke, i da li su te premise istinite.

Među oruđima nalazimo ove upute:

– svaki put kada je to moguće, mora postojati neovisna potvrda “činjenica”

– ohrabrujte supstancijalnu raspravu o dokazima, među kvalificiranim sudionicima, sa svih mogućih točki gledišta.

– argumenti autoriteta su beznačajni - autoriteti su činili greške u prošlosti. To će činiti i u budućnosti. Možda je bolji način da se to kaže reći da u znanosti nema autoriteta; u najboljem slučaju, postoje stručnjaci.

– zavrtite više od jedne hipoteze. Ako nešto treba biti objašnjeno, razmisliti o svim različitim putevima na koje to može biti objašnjeno. Potom razmislite o testovima uz čiju pomoć možete sustavno oboriti svaku od alternativa. Ono što preživi, hipoteza koja se odupre obaranju u ovoj darvinovskoj selekciji među “višestrukim radnim hipotezama” imat će mnogo bolju šansu da bude pravi odgovor na problem, nego ono što biste uzeli da ste jednostavno prihvatili prvu ideju koja vam se svidjela.•

– Ne pokušavajte se pretjerano vezati uz određene hipoteze samo zato jer su vaše. To je samo usputna postaja na putu prema znanju. Pitajte se zašto vam se baš ta ideja sviđa. Pošteno ju usporedite s alternativama. Vidite možete li pronaći razloge za njeno odbacivanje. Ako ih ne pronađete vi, pronaći će ih netko drugi.

– Kvantificirajte. Ako ono što pokušavate objasniti ima neku mjeru, neku numeričku kvantitetu, bit će vam puno lakše da razlučite bolje od gorih hipoteza. Ono što je neodređeno i kvalitativno, otvoreno je mnogih objašnjenjima. Naravno, postoje istine koje se trebaju tražiti u mnogim kvalitativnim problemima s kojima se moramo suočiti, ali pronaći njih teži je posao.

– Ako postoji lanac argumentacije, svaka karika u lancu mora biti valjana (uključujući premisu) - a ne samo većina njih.

– Occamova britva. Ovo poznato kritičko pravilo naređuje nam da u slučaju kada smo suočeni s dvije hipoteze koje objašnjavaju podatke na jednako dobar način, izaberemo onu jednostavniju.

– Uvijek se pitajte može li hipoteza biti, barem u načelu, opovrgnuta. Tvrdnje koje se ne mogu testirati, koje nisu opovrgljive, ne vrijede puno. Uzmimo npr. veliku ideju da je naš

Svemir i sve u njemu samo jedna elementarna čestica - recimo, elektron, u mnogo većem Kozmosu. Ali, ako ne možemo doći do informacija iz tog izvanjskog Kozmosa, nije li tu ideju onda nemoguće opovrgnuti? Moramo biti u stanju provjeravati tvrdnje. Okorjelim skepticima morate dati priliku da provjere vaše razmišljanje, da ponove vaše eksperimente i da vide hoće li dobiti isti rezultat.

Pouzdavanje u pažljivo planirane i kontrolirane eksperimente je ključ znanstvene metode, kao što sam to već prije naglašavao. Od puke kontemplacije nećemo mnogo naučiti. Uvijek smo u opasnosti da ćemo se zadovoljiti s prvim objašnjenjem koje smislimo. Ali, što se događa uspijemo li smisliti nekoliko alternativnih objašnjenja? Kako da se odlučimo među njima?

Nećemo se odlučiti. Pustiti ćemo da odluči eksperiment. Francis Bacon naveo je klasični razlog za to:

Argumentacija nikada nije dostatna za otkriće nečeg novoga, budući da je profinjenost Prirode mnogo puta veća od profinjenosti argumenata.

Kontrolni eksperimenti su ključni. Ako, primjerice, novi lijek navodno liječi bolest u dvadeset posto slučajeva, onda moramo biti sigurni da kontrolna populacija, koja uzima samo lažnu šećernu pilulu za koju oni koji je uzimaju misle da je možda novi lijek, isto tako ne doživljava spontanu remisiju bolesti u dvadeset posto slučajeva.

Varijable se moraju odvojiti. Recimo da patite od morske bolesti, i da nosite akupresurnu narukvicu kao i da ste primili pedeset miligrama meklizina. Osjećate da se bolest povukla. Što je uzrok tome - narukvica ili pilula? Moći ćete biti sigurni samo ako upotrijebite jedno od ta dva sredstva sljedeći put kada ćete imati morsku bolest. No, zamislite da niste toliko odani znanosti da biste željeli ponovno iskusiti morsku bolest. Tada nećete razdvojiti varijable.

Došli ste do željenog praktičnog rezultata; dalje znanje, mogli biste reći, nije vrijedno neugodnosti koju je potrebno proći da bi se do njega došlo.

Često eksperiment mora biti rađen na “dvostruko slijepi način”, tako da oni koji se nadaju nekom otkriću ne budu u potencijalno kompromitirajućoj poziciji da vrednuju rezultate.

Primjerice, kada se testira novi lijek, bolje je da liječnici koji određuju jesu li simptomi pacijenata izliječeni ne znaju koji pacijenti su primili novi lijek. Znanje bi moglo utjecati na njihovu odluku, možda čak i nesvjesno. Umjesto toga, lista onih kod kojih je došlo do povlačenja simptoma, može biti uspoređena s listom onih koji su dobili novi lijek, s time da su obje liste neovisne. Tada se može odrediti postoji li među njima korelacija. Ili, u policijskom postupku identifikacije prijestupnika između nekolicine osoba u redu, policajac koji vodi identifikaciju ne smije znati tko je glavni osumnjičeni, tako da svjesno ili nesvjesno ne bi utjecao na svjedoka koji pokušava identificirati prijestupnika.

Uz to što nas uči kako vrednovati neku tvrdnju, svaka oprema za otkrivanje ispraznih obećanja mora nas također podučiti i što ne smijemo činiti. Ona nam pomaže da prepoznamo najuobičajenije i najopasnije logičke i retoričke pogreške. Mnogi dobri primjeri mogu se naći u religiji i politici, jer su svećenici i političari često u situaciji da moraju opravdati dvije kontradiktorne tvrdnje. Među ovim pogreškama jesu:

– Ad hominem - latinski “protiv čovjeka”, pri čemu se napada onaj koji nešto tvrdi, a ne tvrdnja sama (npr, svećenik Smith je poznati biblijski fundamentalist, pa njegove primjedbe o evoluciji ne moraju biti uzete za ozbiljno).

– Argument “autoriteta” (npr, predsjednik Richard Nixon treba biti ponovno izabran jer ima tajni plan za završetak rata u jugoistočnoj Aziji) - ali zato što je taj plan tajan, nije bilo načina da birači procijene njegovu vrijednost; argument se pozivao na to da mu vjerujemo zato što je on Predsjednik: pokazalo se da je to bila greška).

– Argument nepovoljnih posljedica (npr, Bog koji kažnjava i nagrađuje mora postojati, jer ako ne bi postojao, društvom bi vladalo bezakonje i ili:∗opasnost - možda njime čak ne bi bilo moguće upravljati. Optuženi za umorstvo u razglašenom sudskom procesu mora biti proglašen krivim. U suprotnom to će biti ohrabrenje za druge da ubiju svoje žene.)

– Argument neznanja - tvrdnja da sve što nije bilo dokazano da je krivo, mora biti istinito, i vice versa (npr, ne postoje uvjerljivi dokazi da NLOi ne posjećuju Zemlju, stoga NLOi postoje - i postoji inteligentni život drugdje u Svemiru. Ili: mora da postoji sedamdeset kazilijuna drugih svjetova, ali ni za jedan se ne zna da na njemu postoji moralni napredak kao na Zemlji, zato smo mi još uvijek središnji u Svemiru) Ova nestrpljivost u neodređenim situacijama može se kritizirati ovako: nepostojanje dokaza još uvijek nije dokaz nepostojanja.

– Posebne primjedbe: često se pojavljuju da bi se spasila tvrdnja u dubokoj retoričkoj nevolji (npr, kako milostivi Bog može osuditi buduće naraštaje na beskonačno mučenje zato što je, protiv naredbi, jedna žena navela jednog muškarca da pojede jabuku? Posebna primjedba: vi ne razumijete suptilnu doktrinu o slobodnoj volji. Ili: kako je moguće da u jednoj te istoj osobi postoji bogoliki Otac, Sin i Sveti Duh? Posebna primjedba: vi ne razumijete božansku tajnu Trojstva. Ili: kako je Bog mogao dopustiti sljedbenicima judaizma, kršćanstva i islama - od kojih su svi na svoj način obvezatni slijediti herojske mjere ljubavi spram bližnjeg i suosjećanja - da čine tolike okrutnosti toliko dugo vremena? Posebna primjedba: vi ponovno ne razumijete slobodnu volju. Osim toga, putevi Gospodnji su nedokučivi.

– …..pretpostavljanje odgovora (npr., moramo ustanoviti smrtnu kaznu da bismo spriječili zločine. Ali, da li broj zločina uistinu pada kada postoji smrtna kazna? Ili: tržište dionica je jučer padalo zbog tehničkih prilagodbi i profiterstva investitora. Ali, postoji li bilo koji neovisni dokaz o kauzalnoj ulozi “prilagodbi” i “profiterstva”; jesmo li išta naučili iz tog navodnog objašnjenja?

– Opservacijska selekcija, također nazvana nabrajanje povoljnih slučajeva, ili kao što je to filozof Francis Bacon rekao - brojanje pogodaka, a zaboravljanje promašaja (npr, neka država neprestance navodi svoje Predsjednike, a šuti o serijskim ubojicama).

– Statistika malih brojeva - bliski rođak opservacijske selekcije (npr, “kažu da je svaki peti čovjek na Zemlji Kinez. Kako je to moguće? Ja znam stotine ljudi, i nitko od njih nije Kinez.

Vaš odani….” ILI: “Bacio sam tri sedmice za redom. Večeras ne mogu izgubiti”).

– Nerazumijevanje prirode statistike (npr, Predsjednik Dwight Eisenhower je izrazio začuđenost i uznemirenost kada je čuo da puna polovica Amerikanaca ima ispodprosječnu inteligenciju).

– Nekonzistentnost (npr, oprezno se spremati na najgore do čega bi moglo doći zbog potencijalnog vojnog sukoba, ali olako odbaciti znanstvene projekcije o environmentalnim opasnostima jer one nisu “dokazane”. Ili, pripisati pad očekivane dužine života u bivšem Sovjetskom Savezu nedostacima komunizma, ali nikada ne pripisati visoku smrtnost novorođenčadi u SAD (koja je sada najviša među glavnim industrijskim nacijama) nedostacima kapitalizma. Ili, smatrati da je razumno misliti da će Svemir postojati zauvijek u budućnosti, ali istovremeno držati da je apsurdna mogućnost da on ima beskonačno trajanje u prošlost.)

– Non sequitur - latinski za “ne slijedi” (npr, naša nacija će pobijediti jer Bog je velik. Ali, gotovo svaka nacija smatra da to vrijedi za nju; njemačka formulacija je bila “Gott mit uns”) Obično oni koji padnu u zamku non sequitur, jednostavno nisu uočili alternativne mogućnosti.

– Post hoc, ergo propter hod - latinski za “dogodilo se poslije, stoga je bilo uzrokovano time”

(npr, Jamie Cardinal Sin, nadbiskup Manile je rekao: Znam dvadesetšestgodišnjakinju koja izgleda kao da ima šezdeset godina zato jer uzima kontracepcijsku pilulu. Ili: prije nego što su žene dobile pravo glasa, nije bilo nuklearnog oružja.)

– Besmislena pitanja (npr, što se događa kada neodoljiva sila naiđe na nepokretni objekt? Ali, kada bi postojala neodoljiva sila, onda ne bi bilo nepokretnih objekata, i vice versa).

– Isključenje srednjeg člana, ili lažna dihotomija - uzimanje u obzir samo dva ekstrema u kontimuumu posrednih mogućnosti (npr, “svakako, stanite na njegovu stranu; moj muž je savršen, ja sam uvijek u krivu.” Ili: “Domovinu se voli ili mrzi.” Ili: “Ako niste dio rješenja, vi ste dio problema”)

– Kratkoročno protiv dugoročnog - podslučaj isključenja srednjeg člana, ali toliko važan da sam ga izvukao zbog posebne pažnje koju zaslužuje (npr, ne možemo plaćati programe za ishranu pothranjene djece i za obrazovanje predškolske djece. Moramo pod hitno riješiti problem uličnog kriminala. Ili: zašto istraživati svemir ili se baviti fundamentalnom znanošću, kada imamo tako veliki budžetski deficit?)

– Skliski obronak, povezan s isključenjem srednjeg člana. (npr, dopustimo li pobačaj u prvim tjednima trudnoće, biti će nemoguće spriječiti ubijanje djece u devetom mjesecu trudnoće. Ili, obrnuto: ako država zabrani pobačaj čak i u devetom mjesecu, uskoro će nam govoriti što moramo činiti s našim tijelima u doba začeća).

– Konfuzija korelacije i kauzalnosti (npr, istraživanje pokazuje da je više homoseksualaca među ljudima s diplomom, nego s onima koji imaju niže obrazovanje; stoga, obrazovanje čini ljude homoseksualcima. Ili: Andski potresi su u korelaciji s trenutkom u kojem je planet Uran najbliži Zemlji; stoga je - unatoč nepostojanju bilo kakve slične korelacije za bliži, masivniji planet Jupiter - posljednje uzrok prvoga.

– Čovjek od slame - karikaturalno prikazanu situaciju je lakše napasti (npr. znanstvenici misle da je život nastao slučajno - to je formulacija koja namjerno ignorira središnji Darwinov uvid, da priroda napreduje time što čuva ono što djeluje, a odbacuje ono što ne funkcionira. Ili

– a to je također vrsta kratkoročno/dugoročno greške - environementalisti više brinu za puževe (grgeče) i pjegave sove, negoli za ljude.)

– Zatajeni dokazi, ili polu-istine (npr. izvanredno precizno i široko navođeno “proročanstvo” pokušaja atentata na predsjednika Reagana prikazuje se na televiziji; samo - ne spominje se važni detalj - je li bilo snimljeno prije ili poslije događaja? Ili: ove zlouporabe vlasti zahtijevaju revoluciju, čak i ako znamo da nije moguće napraviti omlet bez razbijanja jaja. Da, ali to će vjerojatno biti revolucija u kojoj će biti ubijeno više ljudi negoli u prethodnom režimu. Što nam kazuje iskustvo drugih revolucija? Jesu li sve moguće revolucije protiv tlačiteljskih režima poželjne i u interesu ljudi?)

– Okolišanje riječima. (npr, podjela moći u Ustavu SADa specificira da SAD ne mogu voditi rad bez deklaracije Kongresa. S druge strane, Predsjednik ima kontrolu nad vanjskom politikom i vođenjem rata, što su potencijalno moćna sredstva za pridobivanje glasačkog tijela.

Predsjednici ili političke stranke mogu stoga biti u iskušenju da zagovaraju rat, nazivajući ga nekim drugim imenom - “policijskom akcijom”, “naoružanim upadom”, “udarom kao posljedicom obrambene reakcije”, “pacifikacijom”, “očuvanjem američkih interesa”, ili “operacijom”, npr. “operacijom Pravedna Stvar”. Eufemizmi za rat su jedna velika klasa novoizumljenih jezičnih izraza koji služe u političke svrhe. Talleyrand je rekao “Važna vještina političara jest da pronađe nova imena za institucije koje su pod starim imenima postale odbojne javnosti”)

Poznavanje ovakvih logičkih i retoričkih grešaka zaokružuje sadržaj naše opreme. Poput svih oruđa, i oprema za otkrivanje ispraznih tvrdnji može biti zlouporabljena, primjenjena izvan konteksta ili čak korištena kao mehanička alternativa za pravo razmišljanje. Ali, promišljeno upotrebljena, ona je važna, i to prije svega za procjenu naših vlastitih argumenata prije no što ih predstavimo drugima.

Američka duhanska industrija zarađuje oko pedeset milijardi USD godišnje. Duhanska industrija priznaje da postoji statistička korelacija između pušenja i raka, ali ne i - kažu oni - i kauzalna relacija. Žele reći da je tu počinjena logička pogreška. Što bi to moglo značiti?

Možda ljudi s hereditarnim sklonostima za rak također imaju i hereditarne sklonosti za uzimanje ovisničkih droga - tako bi rak i pušenje mogli biti u korelaciji, ali ipak pušenje ne bi uzrokovalo rak. Moguće je smisliti sve dalekosežnije i dalekosežnije povezanosti ove vrste.

To je upravo jedan od razloga zbog kojih znanost inzistira na kontrolnim eksperimentima.

Pretpostavite da ste leđa velikog broja miševa premazali tarom (smolom), jednim od glavnih sastojaka cigareta. Istovremeno, pratite zdravlje velikog broja gotovo identičnih miševa koji nisu bili premazani. Ako prva skupina dobije rak, a druga ne, možete biti prilično sigurni da je korelacija kauzalna. Udišite dim duhana, i vjerojatnost da ćete dobiti rak raste; ne udišite, i učestalost raka ostaje na uobičajenoj razini. Isto vrijedi za emfizem pluća, bronhitis i kardiovaskularne bolesti.

Kada je 1953. objavljen prvi rad u znanstvenoj literaturi koji je pokazao da su sastojci prisutni u dimu cigareta, kojima su bila premazana leđa glodavaca, proizveli maligne stanice, odgovor šest glavnih duhanskih tvrtki je bio da pokrene kampanju u javnosti kojom se htjelo opovrgnuti istraživanje, rađeno pod sponzorstvom Zaklade Sloan Kettering. Slično je reagirala i Korporacija Du Pont, kada je 1974. objavljeno prvo istraživanje koje je pokazalo da freoni napadaju Zemljin ozonski omotač. Postoje mnogi drugi slučajevi.

Mogli biste pomisliti da će, prije no što počnu ocrnjivati nedobrodošle znanstvene rezultate, velike korporacije odvojiti dio svojih značajnih financijskih resursa za provjeravanje kvalitete i sigurnosti proizvoda koje žele proizvoditi. A ako im nešto promakne, ako neovisni znanstvenici ukažu na opasnost i rizik, zašto bi tvrtke protestirale? Zar će radije ubijati ljude nego izgubiti profite? Ako, u nesigurnom svijetu, greške moraju postojati, zar ne bi bilo bolje da se počine u korist zaštite kupaca i javnosti? I, usput, što nam ovi slučajevi govore o sposobnosti sustava slobodnog tržišta da upravlja sam sobom? Nisu li to to upravo slučajevi u kojima je intervencija vlasti u svačijem interesu?

Interni izvještaj Korporacije Brown i Williamson iz 1971. navodi kao cilj korporacije “da ukloni iz mišljenja milijuna ljudi krivo uvjerenje da pušenje cigareta uzrokuje rak pluća i druge bolesti; uvjerenje koje se temelji na fanatičkim pretpostavkama, lažnim glasinama, nepotvrđenim tezama i neznanstvenim tvrdnjama i zaključcima oportunista kojima je stalo jedino do publiciteta”. Oni se žale na nevjerojatne, nečuvene i pokvarene napade protiv cigareta, koji su najveća objeda i kleveta koja je ikad postojala protiv bilo kojeg proizvoda u povijesti slobodnog poduzetništva; to je kriminalna kleveta takvih razmjera i implikacija da je nevjerojatno kako se takav križarski rat lažnih optužbi može pomiriti s Ustavom, koji se time vrijeđa i ismijava.(sic)

Ova retorika je samo malo vatrenija od onoga što duhanska industrija s vremena na vrijeme izjavljuje za javnost. Postoje mnoge vrste cigareta koje reklamiraju nisku količinu “tara”

(deset miligrama ili manje po cigareti). Zašto je to vrlina? Zato što su upravo u taru koncentrirani policiklični aromatični ugljikohidrati i drugi karcinogeni. Nisu li upravo reklame kojima se ukazuje na “nisku količinu tara” neizravno priznanje duhanskih kompanija da cigarete uistinu uzrokuju rak?

Healthy Buildings International je profitna organizacija, koja je tijekom godina primila milijune USD od duhanske industrije. Ona se bavi istraživanjima neizravnog pušenja (utjecaja duhanskog dima na nepušače), i svjedoči u korist duhanskih kompanija. 1994, tri tehničara ove organizacije požalila su se da njihovi nadređeni krivotvore podatke o česticama cigaretnog dima koje se mogu udisati neizravno, jer su prisutne u zraku. U svakom pojedinom slučaju, oni su izmišljali ili “korigirali” podatke, koji su tako krivotvoreni ukazivali da je duhanski dim bezopasniji negoli što su to pokazivala mjerenja tehničara. Jesu li istraživački odjeli duhanskih korporacija, ili znanstvene studije koje su financirale te tvrtke, ikada pokazali da je njihov proizvod opasniji negoli što su to inače javno tvrdile? Ako jesu, jesu li istraživanja nastavljena?

Duhan stvara ovisnost; po mnogim kriterijima, on stvara veću ovisnost od heroina i kokaina.

Postoji razlog zbog kojeg bi ljudi, kako je to tvrdila reklama iz četrdesetih, “hodali kilometre samo da dođu do Camela”. Više je ljudi umrlo od duhana nego što ih je umrlo u Drugom svjetskom ratu. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, pušenje ubija tri milijuna ljudi svake godine širom svijeta. To će narasti na deset milijuna smrti godišnje do 2020, djelomice zbog golemih reklamnih kampanja koje portretiraju pušenje kao napredni i moderni stil života za mlade žene u nerazvijenom dijelu svijeta. Dio uspjeha duhanske industrije u opskrbljivanju ovom poparom ovisničkih otrova, može se pripisati proširenom nepoznavanju metoda otkrivanja ispraznih tvrdnji, kritičkog mišljenja i znanstvene metode. Lakovjernost ubija.